Svako ima svoj svet. Njihov se stalno okreće zajedno sa točkovima motocikla. Vetar u kosi doživljavaju kao čin oslobođenja od svakodnevnog života, način da budu sami i svoji. Neretko pogrešnim očima viđeni, predstavljeni kao ružni, prljavi i zli, kako reče jedan od njih. To me je podstaklo da napišem njihovu priču, da svoje dobro mišljenje o njima potvrdim i pokušam drugima da prenesem.
Rekli su mi da moram puno vremena da provedem u njihovom društvu kako bih shvatila suštinu bajkerskog života. Puno vremena nisam imala, ali sam zato pažljivo slušala, na kraju gledala fotografije sa skupova i osmesi i zadovoljstvo kojim zrače sa istih su mi dovoljno rekli.
Ljubav prema motoru nose celog života.Neki pokušaju da budu kao oni, ali nedostaje im taj lični osećaj, pa vrlo lako odustanu. Sa druge strane, svi imaju svoje redovne životne obaveze. Te opuštene ljude sa moto skupova često viđamo u drugom svetlu.


Prva ideja mi je bila da pišem o čoveku kog poznajem više godina. Bajker u duši, lekar po profesiji- Dinko Milaš. U poslu koji radimo velikom brzinom se smenjuju dobri i loši momenti. U svakoj situaciji saradnja sa njim je bila vrlo profesionalna, a atmosfera normalna za rad.
O svojoj ljubavi prema motoru koji vozi, a koji je stigao kao iznenađenje od supruge i uopšte prema bajkerskom životu govori ovako: ” Nema tu šta mnogo da se priča. Srž je u osećaju slobode.Osećaju ne samo slobode, nego s jedne strane izdvojenosti, a sa druge strane sjedinjenosti sa Suncem, kišom, vetrom ( u mom slučaju u bradi) i mislima koje me uvek vode putevima Božijim. Da, pričam o vožnji. Ispravno, gramatički bi trebalo reći – vožnji motorom, ali ja se vozim SA motorom. Ko razume, shvatiće… I nije bitno koja je marka i koliko jako srce ima, nego da ste na drumu jedno i zajedno. Ako je još postao deo vas kao poklon od najdraže osobe- e tad ni reči ne mogu ništa više da kažu. Jedino što vam u tim trenucima treba je muzika mašine braće koja voze pored vas i sa vama i za vas.“


U mom gradu postoji još nomada na točkovima, ljubitelja adrenalina koji se množi sa svakim okretom guma. Nisu svi od malena imali motore. Neki su imali snove, a snovi znaju da iznenade i da se ostvare.
 Pre desetak godina, svoj san je ostvario Rade Kojić, čovek prepoznatljiv po pozitivnoj energiji koju svuda nosi i prenosi. Na svom motoru marke Moto Guzzi prešao je 130 000 km, obišao svoju omiljenu Srbiju uzduž i popreko. Ne voli moto skupove, sem kad se pruži prilika da se sretne sa dragim prijateljima. Više je za slobodnu vožnju, putovanje s ciljem, pa tako je sem svoje upoznao i zemlje u okruženju.
Svoju želju za najdaljom i najomiljenijom destinacijom je ispunio odlaskom u fabriku Moto Guzzi, koja se nalazi u Italiji.  Za njega je to putovanje predstavljalo lično hodočašće. U društvu još dva prijatelja prešao je put dužine 3300 km, a na tom putu su se vremenske prilike stalno smenjivale od provale oblaka, do usijanog asfalta.
„Putovanje motorom je jedan poseban doživljaj. Sve je mnogo više izraženo i utisci su jači, priroda vam je tu, na dohvat ruke, sve boje i mirisi su intenzivniji. To stapanje sa prirodom uz dozu adrenalina i izazova daje takav osećaj superiornosti i debelom crtom podvlači svaki utisak i posebnom bojom oboji svaku fotografiju. Zimi  mirujem kao i mnogi moji istomišljenici ali i iskoristim po neki lep zimski dan da zadovoljim dušu i prevalim par desetina kilometara na svom ljubimcu.“
Nakon ovakvih reči, sama se nametnula želja za daljim istraživanjem. Požela sam da upoznam još ovakvih ljudi, da čujem još nečije iskustvo. Ovo su bila samo vrata za ulazak u svet ljubitelja motora, samo opis tog osećaja, a interesovalo me je kako i kada sve to počinje. Tražila sam nekog ko je od malih nogu pokušavao da vozi. Tražila i našla, ni manje ni više,nego pravu princezu na točkovima.


Elizabeta- Beta Stošić  je od malena pokazivala interesovanje za vožnju motornih vozila. Uz oca je sem motora vozila i auto, traktor, kamion. Kad otac nije bio tu učila je sama. Ništa je nije moglo zaustaviti. Kasnije, vozila je i supruga kad su se upoznali. Danas je jedina žena moto kluba u Paraćinu, član upravnog odbora kluba, sem toga majka i supruga. Vozi motor Suzuki Intruder 1500cc .Suprug Caki je takođe bajker, trenutno predsednik paraćinskog kluba. Kaže da je u klubu bilo još žena, ali su brzo odustajale od vožnje. Više ih ima kao ljubitelja druženja, što je u suštini i njoj bitno kada su moto skupovi u pitanju.„Sve prođe i koncert i gužva, ali je druženje ono što dolazi na kraju i ono je nama bajkerima najbitnije. Srećemo drage ljude, koji nam vremenom postanu kao rođaci.“ Pre mesec dana je zajedno sa suprugom bila gost savetnika premijera Bugarske  Sazdov Ivana. Povod za susret je bio rođendan tamošnjeg moto kluba u kome je Sazdov predsednik.


Zajednički poznanici preporučili su da upoznam Vladu Jevtića, jer se uklapao u priču kakvu želim da pišem. Na njegovu inicijativu sreli smo se jednog dana u mom gradu. Došao je sa sinom. Kaže da se ovakve priče ne mogu ispričati tek u nekoliko rečenica. Sa puno pažnje mi je pričao o tom osećaju koji imaju jedino bajkeri. Kaže da je čovek  koji vozi motocikl samo motociklista, a za bajkera treba ispuniti mnoge druge uslove. Mnogi su pokušali i odustali. Vlada živi u Ćupriji sa suprugom Slađanom, sinom Sašom i ćerkom Aleksandrom. Saša takođe voli motore. Obojica kažu da je u vožnji pažljiviji od oca. Jedan je od najboljih studenata elektronskog fakulteta u Nišu.Sa uživanjem priča o motorima, vraćajući se u vreme kad su se pojavili prvi NSU pretis 175. Njegov otac je vozio jedan baš takav.

U to vreme se vozilo polako, a motori su više bili prevozna sredstva, a manje su služili za uživanje u vožnji. Prosvetni radnik kao i majka, možda iz straha da se sin ne povredi, a možda zbog drugačijih stavova za to vreme, nije razumeo želju sina da ima svoj motor. Neuobičajeno, njegovu želju je razumela majka, koja mu je kupila prvi motor ( Tomos Elektronik 90) i redovno se kasnije vozila zajedno sa njim bilo gde da krene. Danas vozi Suzuki GSXR 1100 uljaru.U svom gradu- Ćupriji, jedan je od jedanaest  osnivača moto kluba Iron Bridge, što s ponosom nosi na svom prsluku. Velika želja mu je da motorom obiđe Španiju.Kako sam sve više bajkera upoznavala, moje dobro mišljenje o njima je postajalo još bolje. Jedni druge su preporučivali i to mi  se mnogo dopalo. Tako sam upoznala i bračni par Dimovski.


Nenad vozi Suzuki GSXF, Nataša je suvozač. Kad nisu na motoru, posvećeni su svojoj deci. Nenad radi kao IT administrator u tehnološkoj školi i vrlo ozbiljno se bavi fotografijom. Toliko zauzet, a ipak stalno  pristupačan za priču o svom bajkerskom životu.Vozi od sedmog razreda. Uz pomoć tri druga sklopio je kajišar motor i vozili su ga svi po potrebi, po principu – ko sipa gorivo taj i vozi.
U „karijeri“ bajkera posebno mu je draga uspomena sa moto relija u organizaciji Moto asocijacije. Vozilo se kroz sedam država, 3 500 km, a bilo je preko sto učesnika. Kaže da nakon tog iskustva život više nije isti. Za Nenada su motori lek za dušu i glavu- način da ostanem normalan i dezinfikujem sve probleme“.


Ova priča ne bi bila potpuna da nema jednog junaka, pred kim se svi mi možemo samo duboko nakloniti. Njega je život iznenadio. U udesu pre više godina, pri maloj brzini, ostao je u kolicima. Miško Jevdosić nije odustao, već je rešio da za uzvrat on iznenadi život. Sa dobrim prijateljima napravio je tricikl, na kom iznova doživljava taj stari osećaj vetra u kosi. Ranije vlasnik kafane, po profesiji varilac, danas popravlja skutere, radi poliranje, jednostavno se ne predaje. Onaj, kome je život udario šamar, smogao je snage i vratio mu je dva.


Neko, ko je ovim prostorima dao lični pečat živeći pravi bajkerski život i za koga ostali bajkeri imaju samo reči hvale, je takođe Paraćinac, Dragan Todorović – Todor. Značajni pokretač prvih moto skupova na ovim prostorima, osnivač i počasni član tamošnjeg moto kluba, učesnik  mnogih humanitarnih akcija, za sve ostale živa legenda, stari bajker, poznat u bajkerskim krugovima širom stare Jugoslavije. Skromno priča o sebi, a na konstataciju da nikad nije u gradu kaže da ne putuje baš toliko, već koristi svaki lep dan za vožnju.

Na kraju, a kraja i nema baš, jer mogla bih još da vam pišem o njima. Dok sam sklapala kockice za ovu priču, javljali su mi i drugi se bajkeri. Neki su bili zauzeti poslom  kada sam ih tražila. I dalje ne verujete da oni nešto u životu rade? Da ne zaboravim i moj utisak sa moto žurke u Paraćinu. Hotel sav u mermeru, sve vrvi od bajkera, a do kraja večeri na podu ni jednog opuška cigarete, ni jedne bačene limenke. Hm… Ovi učesnici u borbama sa poplavom i organizatori humanitarnih koncerata, rekli su mi nešto da vam prenesem. Da budete pažljivi u saobraćaju, jer opreznost čuva mnoge živote. Vaše jednako kao njihove.Da li i dalje mislite da su ružni, prljavi i zli?

PS Mnogo hvala svim bajkerima  koji su imali strpljenja za sva moja pitanja, javljajući se da dopune priču. Bez ijedne ružne reči, a sa mnogo pohvala pričali su mi jedni o drugima. Moja slika o njima je još kompaktnija. Sa više ovakvih ljudi svet bi bio bolje mesto za sve. Od velike pomoći bile su mi preporuke Radeta Gajića iz Ćuprije, fotografije iz njegove arhive, kao i fotografije Dejana Grujića, Tijane Hrčak i Saše Dimitrijevića. Hvala svima od srca.