Haris Plavulj: Čovjek iz naroda


Napisao: Haris Plavulj

Fotografije: Suzana Bogdanović


Sjećam se biješe januar devedeset devete kada smo u Sarajevo iz Njemačke avionom sletjeli majka i ja. Bilo mi je tek pet godina kada sam sa čuđenjem posmatrao okolinu i porušene zgrade. Rođen sam u Njemačkoj u izbjeglištvu gdje su moji bili protjerani tokom građanskog rata u zemljama bivše SFRJ između devedeset druge I devedeset pete. Njemački je prvi jezik na kojem sam progovorio, tako da nisam razumio niti riječ jezika kojim se u Bosni govorilo.

Zaspao sam za stolom u jednom obližnjem kafiću gdje smo majka i ja čekali prevoz do Bosanske Krupe. Kasnije nisam mogao spavati jer drndanje autobusa, uzrokovano lošim putevima, za mene je bilo još jedno novo iskustvo. Zaspao sam pred sam kraj i saznao sam da je kraj puta tako što sam se probudio u nepoznatoj prostoriji.

Kuća je bila puna i ja sam ponovo slušao isti jezik kojeg nisam razumio. Ljudi su bili tako glasni, a ja još uvjek nisam bio svjestan gdje se nalazim. Nešto što me je neodoljivo podsjećalo na prozor natjera me da pogledam kroz njega u nadi da ću prepoznati nekoga iz svoga vrtića. Nije to bilo ništa do komada najlona presvučenog preko drvenog rama i sve skupa fiksirano u otvoru gdje se nekad nalazio prozor. Iako je bio dosta mutan, najlon kroz koga sam zurio nije mi pokazivao očekivana lica.

Slični događaji pratili su naredne dane sve dok se kroz mjesec dana nismo preselili u Bosansku Otoku. Taman što se naviknuh na smještaj, nova kuća krasila je našu zajednicu. Imala je normalne prozore i vrata i ne biste vjerovali koliko me je to radovalo. Na tren pomislih da sam u Njemačkoj. Žute crkvene svijeće, koje su bile jeftinije od bijelih, zamjenila je struja koja je u toj kući bila dostupna. Učini mi se da sam u Krupi proveo čitavu godinu dana.

Vrijeme je brzo prolazilo, a majka i ja više nismo bili sami. Pridružio nam se i njen otac, majka, brat i snaha sa troje djece.

Kako su dani prolazili, ja sam sve više riječi znao i učeći naš jezik, njemački sam polako zaboravljao. Djeca su bila ista kao u Njemačkoj, ali uvijek bi me čudno gledali dok sam jeo čokoladu. Kao dijete nije mi bilo jasno, ali znam da mi je majka uvijek govorila da podijelim sa njima. Mislio sam da ne vole čokoladu, ali ubrzo sam shvatio da sva djeca na ovom svijetu imaju jednake potrebe i želje. Kao i ljudi, zar ne?


Imena mnogih se više i ne sjećam, jer prošlo je već dvadeset godina, ali ostao mi je u sjećanju naš prvi komšija Sudo. Vjerovatno ga ne bih ni pamtio da se jednom prilikom nije desilo nešto zbog čega su tog dana svi plakali. Naime, jednom prilikom nesretne okolnosti po njega i njegovu porodicu bile su te da mu se otrovna zmija uvukla u štalu i ugrizla kravu s kojom su uglavnom prehranjivali svoju porodicu. Kasnije je lokalno stanovništvo sakupilo novac da se ponovo kupi krava.

Svakim danom sve sam više ljudi upoznavao i jednog dana zadesih se kod željeznog mosta koji je spajao drugu stranu Otoke. Most se je obnavljao i bilo je puno radnika i majstora. Ja se nisam odvajao od mosta jer me je sama gradnja fascinirala i nije dugo trebalo da me zapaze tadašnji majstori. Cijeli dan bih se motao oko njih, dodavao bih im olovku kada bi im ispala, metar i čekić. Već tada se je znalo za šta sam predodređen. Jedan inženjer iz Zenice me je posebno zavolio i uglavnom bih provodio dane kraj njega. Vodio me je na ručak i svaki dan bih mi davao po pet, deset maraka kao nagradu za trud i rad.


U to vrijeme marke su bile vrijedne, a ja sam mogao cijelom društvu da kupim sladoled i da mi ostane još para. Majka je bila zabrinuta zbog novca, pa je tražila da se lično uvjeri o čemu je riječ. Senad joj je sve objasnio, a majka je govorila kako nema potrebe za tim, ali on je insistirao.

Prošlo je već skoro godinu dana otkako smo u Otoci, a i most je već bio pri kraju. Uskoro sam trebao poći u školu, ali zbog potencijalne selidbe ništa još nismo znali. Dan pred otvaranje, Senad me je zagrlio i stavio nešto u moj džep. Došao sam kući, i kada sam pogledao u džepu mi je bilo sto maraka i cedulja na kojoj je pisalo: “Ovo ti je od mene da kupiš sebi knjige, čuvaj se i budi vrijedan”, pročitala je majka.

Svanuo je dan, a ja sam bio uzbuđen zbog svega i pojavio sam se pokraj mosta, ali Senada nisam nigdje vidio. Tumarao sam okolo, raspitivao se i kasnije mi je jedan majstor rekao da je morao otići zbog nekih neodložnih stvari. Ja sam čekao cijeli dan, ali nisam bio ljut. Majka je došla po mene, a ja nisam bio siguran da li ćemo se ikada više vidjeti.


Nedugo poslije toga dajdža Hasan je dobio useljeničku vizu za Ameriku. Istovremeno mi smo dobili donaciju za kuću u Bosanskom Novom-Novom Gradu. To je majčino rodno mjesto.

Eto, taman što sam se uklopio, morali smo u novi grad poći. Kako je djed umro, a dajdža otišao za Ameriku, ostali smo nane, majka i ja.

Ono što moram reći je da nikako nisam želio otići u Novi, zbog toga što sam već stekao društvo, a najviše zbog uvrnutih priča ludoga Izeta. Izet je bio samac u pedesetim godinama, koji je proveo čitav rat u Bosni i samim tim je na neki način i prolupao. Djeca su ga voljela jer je često prolazio na svom biciklu, vjerovatno starijem i od samog njega, i pri tom zbijao šale i dijelio slatkiše. Nije bio pokvaren niti zlonamjeran čovjek, samo je imao svoju priču. I tako kada je saznao da odlazim upitao me je gdje se selim. “U Novi”, odgovorio sam.

“Znam taj grad mališa, ali čuvaj se ljudi tamo!”

Odmah mi se stvorila neugodnost, iako nisam razumio pola od toga šta mi je govorio, jer religija, nacionalnost i ostale stvari bile su mi nepoznat pojam. Ali po njegovom, na kraju je ispadalo da tamo žive totalno drugačiji ljudi. Pošto nisam razumio karakter i osobine ljudi, ja čak nisam imao ni predstavu kakvog bi oblika trebali biti ljudi i jesu li svi ljudi isti. To me je najviše plašilo i to je bio najveći razlog zašto nisam želio da idemo tamo. I tako pred sam odlazak, Izet mi je usadio strah od nepoznatih ljudi.


Ujutro oko 7 sati probudi me zvuk razdrndanog kamiona. Pogledah kroz prozor i ugledah plavi fap i krupnog, visokog čovjeka, kako sa majkom i nanom dogovara prevoz. Nije mogao ući na vrata, a da se ne pogrbi i sjećam se da neko dobaci: “Ovaj može bez stepenica krečiti!”

Došli su i komšinica Rasima i Sudo da pomognu, čak sam i Izeta vidio na biciklu. Dok se smješkao i mlatio prstom u stilu ” Pazi šta radiš!”, opet me podsjetio na svoju teoriju o ljudima u Novom.

Do podne kamion je bio pun k’o šibica, stao je sav namještaj i pet metara drva skupa sa nas četvoro u kabini koja je bila predviđena za troje. Kako smo se približavali gradu meni je sve više rasla napetost u stomaku. Skupio sam se pod majčine noge i nije ni padalo na pamet da provirim kroz prozor.

Konačno glasno drndanje kamiona je prestalo. Stigli smo. Trebalo je pola sata da me izvedu iz kamiona, i kada sam napokon pogledao okolo vidio sam ljude, iste kao i u prethodnim gradovima. Isti oblik tijela i lica, isto se kreću poput nas i čak isto govore. “Mama, pa ovdje su ljudi isti!”, uzviknuo sam.  Majka me je pogledala, osmjehnula se i odgovorila: “Naravno sine, svi su ljudi isti”. Izgleda da Izet nije bio u pravu i to me je veselilo. Noć je već lagano potapala grad, a mi smo konačno ubacili i posljednju stvar u kuću. I sutra opet, sve ispočetka.


Sunce je bacalo po koju zraku svjetlosti, ali kako je već nastupio decembar bilo je prilično hladno.-“Obucite se dobro, zubato je to sunce”, govorila je stara majka. Ja sam imao silnu potrebu da izađem van, jer sad kad sam se uvjerio se da nema razloga za strah, kao i svako dijete što bi, interesovala me je okolina. Nije dugo trebalo da se istog dana upoznam sa prvim komšijom Dušanom i njegovom ženom Jelom. Ispod njih je bio Mustafa koji je starosjedilac i dan danas još uvijek obitava oko kuće vječito radišan i ćutljiv. Više Dušana bila je komšinica Ankica sa svojom porodicom, preko puta njih Damir, dalje Ivo sa svojom porodicom i Ranko sa sestrom i baba Smiljom. Kroz par dana počeo sam se već i igrati sa njihovom djecom. Sa Zoricom koja je uvijek bila prepametna, sa Aleksandrom koja je uvijek imala dominaciju, a sa Aleksandrom, njenim bratom sam najviše i provodio vrijeme. Bili su tu i mali Sandi i najmlađi Mladen. Raznorazne igre koje bi nam padale na pamet istog trena su bile i ostvarene.

Eh, što je lijepo biti dijete. Curice su imale svoje načine da nam vješto prkose i izazivaju naše vječito dokazivanje i isticanje u društvu. Prava dječurlija. Od svih u komšiluku mene je najviše voljela baba Smilja, koja je često i provodila vrijeme kod nas. Opet Aleksandar i ja smo najviše voljeli promatrati šta radi njegov djed Dragan. Dragan je bio vješt u raznim djelatnostima, posebno kada su u pitanju stari zanati. Napolju zima, a nama unutra toplo, gledajući kako Dragan klepa sjekiru ponavljajući tupe udarce čekićem po hiljadu puta. Posebno sam zavolio kada je klepao ručnu kosu. Kasnije kad sam imao deset godina prvi put sam klepao kosu, ali sječivo je nalikovalo nožu za kruh, bilo je deformisano i puno zubaca. Onda vremenom sam savladao vještine kosidbaše koje danas gotovo više niko i ne koristi.


Sada da se vratim na Dragana. Kao i ostale ličnosti kojih se rado sjećam, Dragan je  isto ostao u jednom mom lijepom sjećanju. Bio je šesti januar, godina dve hiljadita. Pravoslavci su tog dana sjekli badnjak i pripremali pečenicu i ostale stvari pred njihov najveći blagdan Božić. Pošto su oni vrijeme računali po Gregorijanskom kalendaru, umjesto dvadeset petog oni su sedmog januara proslavljali svoj praznik.

Pošto su svi klinci kod mene dolazili za Bajram, najveći muslimanski praznik, i ja sam bio pozvan da se družim sa njima. Ivo i Dušan su založili vatru i pripremili prase za peći. Prvi put sam vidio mrtvu životinju na ražnju. Žene su naravno spremale ostale stvari, kolače itd., a djed Dragan je promatrao svu situaciju okolo.

“Jedva čekam pijukanje”, reče Aleksandar.

“A šta je to?”, upitah ga.

“Vidjet ćeš, dopastće ti se”.

Teta Ljilja je donijela vreli kruh, da bi ga potom umakali u kapljavinu ispod praseta. Kada su me ponudili ustuknuo sam, jer moja religija je zabranjivala svinjetinu. Tada Dragan priđe i ponudi mi komad kruha. -“Jedi dijete, što se bojiš, ne brini. Svima nam je Bog isti samo što se na različite načine molimo, ne ide grijeh na usta nego iz usta.”

Pojeo sam krišku, i potom ga upitah nešto:

“A djede reci mi jesu li svi ljudi isti?”

Pogledao me je i razumio vrlo dobro ono što ga pitam, osmjehnuo se i namignuo. Obojica smo znali odgovor.

“A djede,da li će me svi voljeti?”

“Neće svi, samo onima kojima značiš, a to je najvažnije, ali ako želiš da budeš sa većinom dobar, onda budi čovjek iz naroda!”

“Šta to znači?”

“Sad si premlad da bi to shvatio, shvatit ćeš to kada porasteš.”

Tako prođe Badnji dan, a sutradan su svi u svojim kućama proslavljali Božić.


A onda dan za danom, snijeg je okopnio i proljeće oboji krajolik cvijećem i travom. Trebalo je da se upišem u prvi razred. Tada sam vec imao sedam godina. Polaskom u školu, započeo je i odlazak komšiluka. Pravi vlasnici, koji su bili protjerani tokom rata, su ostvarili povrat imovine i zahtjevali da se njihove kuće isele. Jedni po jedni kupili su svoje stvari, a ja sam bio ljut kao nikad dotad. Sjećam se navečer kad je Ivo pokucao na vrata da se pozdravi sa nama, a ja sam plakao jer sam znao da ću ponovo biti sam.

“Budi jak momčino i neka te sreća prati. Zbogom i nemojte šta zamjeriti.”

Cijelu noć nisam spavao.

Sutradan naš sokak je bio pust, zatvoreni prozori i vrata bili su ponovo ružan prizor za moje oči. Evo i dan danas, petnaest godina prazne kuće svjedoče o vremenu kada se čovjek protiv čovjeka borio. Za nečiji tuđi interes i tuđi nemar ljudi su domove i živote gubili.

Pošto dijelim istu sudbinu sa većinom, u tuđini sam potražio neki bolji život dajući u zalog kućni prag, porodicu i naše običaje. U Novom sam proveo petnaest godina poslijeratne tranzicije. Svaki put kada dođem vidim nove ljude, jer oni stari su otišli i pitam se hoće li se ponovo vratiti. I hoće li moj sokak ponovo zaživjeti. I da li će ikada više praznici imati onaj duh kakav je nekad bio. Za mene više nikad jer nema staraca koje sam volio. Ali ja kad dođem kući i danas povirim kroz vrata šupe i osluhnem ne bih li čuo zvuk čekića i pucketanje vatre, iako znam da to nije moguće.

Dragana odavno nema, neka mu je vječna slava, ali sad razumijem šta je govorio i trudit ću se da do kraja života ostanem čovjek iz naroda, jer kao što je M. Luther King rekao: “Odlučio sam se da se držim ljubavi, mržnja je pretežak teret da se nosi!”


Haris Plavulj je rođen 1994. Godine u Nemačkoj, opština Bergisch Gladbach. Većinu mladosti proveo je u Bosni i Hercegovini u Bos.Novom- Novom Gradu gdje je odrastao i završio srednju školu.  

Talenat za slikanje i pisanje pokazao je još u osnovnoj školi. Jedan je od administratora fb grupe Kultura I supkultura Novljana, gde i objavljuje svoje pisane radove I umetničke slike.

Danas živi u Zagrebu , gde radi kao građevinski majstor.